Neka zvuči nacionalistički. Bog je Hrvat i zove se Mišo. Razlog ovakvog stava je izuzetno jednostavan. Bio sam na koncertu. Mišo je na pozornici veći od života. Da samo stoji i šuti koncert bi bio odličan.
Ali on je i pjevao. A pjeva kao da će zaista sutra umrijet. Pjeva s dušom, pjeva sa srcem. Možda zvuči otrcano, ali on kao da pjeva samo za tebe. Svaki stih pogađa ono bolno mjesto u srcu, koje si mislio da je davno zaraslo. Kad Mišo pjeva, pjesma se spaja s osjećajima, kao što se nebo spaja s morem na horizontu.
Još, ako pokraj ima par dobrih prijatelja, s kojima si pio prije i zajedno se grlite i pjevate prokletim ženama, to je savršenstvo. Uzdignutih šaka, čekate zoru, nadajući se da nikad neće doći. Ali nažalost došla je, koncert je završio, i sad nema druge nego čekati sljedeću priliku da se zapjeva Mišo. Ali neće se dugo čekati, prvi puta dok će na stolu biti par praznih čaša zaorit će se “Ako me ostaviš”.
edit: fotke
