Na krivom blogu ali svejedno http://statlerandwaldorf.wordpress.com/2009/01/11/gost-autor-larger-than-life/.

Upal sam u booksinu književnu radionicu kod Zorana Ferića. Wuhuuuu. Priča koju sam poslal na natječaj je Bog i pijanac. Pa ako niste pročitali do sad, hop na priču.

Tema je slučajno nastala u razgovoru s prijateljem o razlozima muške opsesije velikim sisama. Priča je nastala kao rezultat nesanice. U priči se krije i jedan recept.

Gledao se u ogledalu. Prstima je polako prelazio preko svakog mišića svježe opranog tijela. Nanio je pjenu za brijanje, te krenuo polako od desnog zulufa. Obukao se je u crne svilene bokserice, crne hlače i crnu košulju. Danas je bio disko night. Stavio je gela u polu dugu crnu kosu, namignuo si u ogledalu i prokomentirao. — Danas će biti mesa!

Polagano je ušao u bar, odmjeravajući pogledom lovinu. Znao je što traži. Sise. Velike. Ništa prezanimljivo. Naslonio se na šank. – Whiskey! – Polagano ga je otpijao kad je ušla neka mala ciljanom kvalitetom.

Privlačila je poglede svih prisutnih muškaraca. Zgodna u lepršavoj haljinici, s grudima koje su nestvarno dobro izgledale. Ostavio je polu ispijenu čašu i krenuo prema njoj.

Točno takvu haljinu sam ja htio obući večeras. Sva sreća da nisam, izgledali bismo smiješno ovako jedno kraj drugog. – Prokomentirao je u prolazu. Samo je nastavio do drugog šanka gdje je ponovo naručio whiskey i čekao. Smješkao se kada mu je prišla. – Želiš mi reći da imaš istu takvu haljinu kod kuće? – Upitala je s osmjehom ispod kojeg su se nazirali bijeli zubi. – Da, samo meni ne stoji toliko dobro. Možda me možeš podučiti kako da ju nosim. – Predložio je s izrazom koji je otkrivao znatiželju. – Naravno. Inače ja sam Mirjana. – Drago mi je. Ja sam Ivo.

Pričali su pola sata, za vrijeme kojih se on pokazao kao duboko osjećajna osoba, prije nego što ju je pitao za ples. – Naravno. – Rekla je skoro pa usklikom. U početku je držao distancu, polako se približavajući. Stavio je nježno svoje ruke na njezinu stražnjicu. Nije se bunila. Okrenuo ju je leđima sebi i rukama polako prešao preko njenog trbuha te konačno grudi. Uhvatio ih je čvrsto. – Kurvo. Lažne su! – Divljački je vikao na nju. – Goni se od mene! – Zaurlao je dižući prijeteći desnu ruku.

Svi muškarci su svinje mislila je Mirjana dok je u plaču trčala van. Sretnica.

Vratio se na šank, naručio dupli whiskey, popio ga naiskap da se oporavi te se vratio današnjem zadatku. Opazio je neku s ogromnim grudima. Bila je malo deblja, ali to mu nikada nije bilo bitno. Također, usamljeno je sjedila u kutu s pićem. To mu je znatno olakšavalo zadatak. Prišao joj je, uhvatio za ruku i povukao na podij. Obgrlio joj je stražnjicu rukama, prislanjajući svoja prsa na njezina. S olakšanjem je osjetio da se njena prsa povijaju pod pritiskom njegovih.

Josipa se nije nimalo bunila na neočekivanoj pažnji. Štoviše bila je presretna. Toliko sretna da je bez pitanja pošla za njim kad ju je uhvatio za ruku. Mislila je da će svršiti od uzbuđenja kad ju je odveo do crnog BMW-a. Zamalo se onesvijestila kada joj je u vožnji stavio ruku na nogu. Kada su napokon ušli u njegov stan nije niti primijetila koliko ga je posebno uredio za nju, ili neku njoj sličnu. Lagana romantična muzika je svirala, polu dogorene svijeće treperile su oko kreveta a sobom se širio slatkast miris. Odlučila je preuzeti inicijativu i doslovno ga je bacila na krevet.

Ivo je bio uzbuđen. Ali ne na seksualni način. Otvorio je posudicu na uzglavlju kreveta pod izgovorom da vadi kondom. Izvadio je plastičnu vrećicu. – Zatvori oči. – Naredio joj je, što je ona sretno učinila. Zadržavajući dah, izvukao je gazu te joj stavio preko usta. Bacakala se, ali se uskoro umirila. Pospremio je gazu i vrećicu.

Otišao je do ladice te izvadio špricu i bočicu. Polako i smireno, gotovo romantično, zabio je iglu u bočicu i napunio špricu. Polako je krenuo natrag do kreveta. Stavio je špricu na stol i uzeo daljinski te promijenio muziku. Trenutno mu je odgovarao Nick Cave. Ponovo je uzeo špricu.

Zagledao se u njezino lice, te ga promatrao sa sjetom. – All beauty must die. – Pjevušio je zajedno s Nickom. Uzeo je njenu ruku te nježno uštrcao sadržaj šprice u nju. Nije bilo bitno da pogodi venu.

Ustao je te se polako svlačio odlažući odjeću na stolac. Onako gol, uzeo je najlon iz ormara, pridigao prednji dio tijela nečeg što se nekad zvalo Josipa i stavio jedan dio pod nju. Zatim je podigao i njezine noge provlačeći ostatak najlona, tako da je cijeli krevet bio prekriven.

Odšetao je do kuhinje. – People, they ain’t no good. – Uzeo je nož i posudu. Vratio se do tijela, odložio posudu pokraj nje te provjerio puls. Bila je očekivano mrtva. – Oprosti na ovome, ali lakše je počistiti ako krv ne šprica. – Ispričao joj se što ju je ubio, iako joj je to trenutno malo značilo. Polagano je nožem iscrtao crvenu kružnicu oko korijena dojke te zatim oko bradavice. Izvukao je još četiri okomite linije. Uhvatio je vrh jedne četvrtine te brzim, izvježbanim potezima krenuo odvajati kožu od ostatka. Kada je skinuo sva četiri komada, dopustio si je odmor.

On a gathering storm comes a tall handsome man. In a dusty black coat with a red right hand. – Pjevušio je. Dosta je bilo odmora. Krenuo je odvajati masno tkivo od ostatka dojke. Bacio je masno tkivo u posudu. Kada je završio s obje dojke te još uvijek gol odšetao je do kuhinje i stavio posudu u hladnjak.

Obukao se u trenirku i vratio do tijela. Pažljivo ga je zamotao u foliju zajedno sa svim ostacima kože, pedantno ljepeći krajeve da se ništa ne prospe ili izlije. Odnio je tijelo do prtljažnika auta. Nije se brinuo da će ga netko vidjeti. U zgradi su živjeli samo stari ljudi, koji su odavno spavali. Odvezao se do smetlišta, bacio tijelo na hrpu i požurio natrag. Imao je još posla.

CD je krenuo u novo ponavljanje. Kylie je ponovno prepričavala svoju tužnu priču. Uzeo je posudu, stavio komade masti na dasku. Počeo je rezati mast na pravilne kocke dimenzije 2 cm. Kada je završio stavio ih je u posudu, upalio vatru na najjače te uz stalno zviždanje miješao.

Mast se polagano krenula cijediti iz kockica obavijajući cijeli stan poznatim i omamljujućim mirisom. Kada ih je dosta ocvro dodao je malo mlijeka i pustio da se još kuha. Nakon dvije je minute premjestio smjesu u malu prešu zapremnine otprilike dva puta 96D, smještenu tako da je otvor virio direktno iznad odvoda slivnika. Polagano je i s puno ljubavi prešao. Kada više nije mogao okretati ručicu, zaglavio ju je i krenuo prati nož, posudu i dasku. Čvarci su se taman ocijedili, pa ih je stavio u svježe opranu posudu da se ohlade. Za to vrijeme je oprao prešu i pospremio do sljedeće upotrebe.

Otvorio je hladnjak i uzeo dvije glavice luka. Očistio ga je, narezao, posolio, dodao bučinog ulja i sve promiješao u maloj plastičnoj posudici. Stavio je posudicu na stol, zajedno s kruhom. Vratio se do posude s čvarcima da provjeri jesu li se dovoljno ohladili. Rastavio je kolut nastao od prešanja na sitne komadiće te posolio. Prekrio je posudu poklopcem i protresao da svi čvarci budu jednako zasoljeni.

Otklopio je posudu i odložio ju na stol. Otrgnuo je komad kruha, namočio ga u smjesu bučinog ulja i soli, stavio gore par komadića luka, uzeo par čvaraka, stavio u usta i uživao dok je sviralo. – The face of Jesus in my soup. Those sinister dinner meals. The meal trolley’s wicked wheels. A hooked bone rising from my food.

Ova je priča poklon, stilska vježba, moguća prijava za natječaj ali prije svega rješavanje nekih ideja koje su mi zujale po glavi zadnjih par dana. Uz sva spomenuta imena veže se ista legenda vidljiva u naslovu. Kome se da nek gugla. :)

Sjedio je na rubu Doverskih litica promatrajući kako se sunce lijeno odražava od bijelih stijena i zelenog mora. Legao je na leđa, okrenuo glavu udesno i procijenio da ima još sat vremena prije napada. Izvadio je cigaretu, vrtio ju nekoliko minuta u prstima te ju napokon zapalio i pridigao se. Dok je gledao kako povjetarac raznosi dim znao je da će i on noćaš slično završiti. Ali jebiga, morali su probati.

Pokušao je razmišljati o svemu što će mu nedostajati, ali mu se um neprestano vraćao na nju. Zavaravao se je da bi ju napokon osvojio da nije krenulo ovo sranje na sve strane.

Prvo je ustao Mohammed Mohadi negdje na Bliskom Istoku, te se je zatim otvorila zemlja u Untersburgu iz koje je izašao Karlo Veliki, pa su razni teolozi zaključili da je došlo vrijeme Antikrista. Vlade su ih uz pomoć vojske naravno pokušale zaustaviti ali bile su pometene kroz par dana. Očito se Karlu V nije sviđalo da mu Karlo Veliki gospodari zemljom pa se i on odlučio probuditi i udahnuti malo zraka. Uskoro su se na sve strane legende krenule buditi. Aztečki Momtezuma je za kratko vrijeme vladao Južnom Amerikom, Francuzi pobijeni na Sicilijanskoj večeri već su gospodarili Italijom.

Dok su se svi koji su mogli počeli seliti prema Australiji, Barbarosina se crvena brada valjda napokon tri puta ovila oko stolca te je i on krenuo u borbu za ono što je smatrao svojim.

Njega su poslali u Veliku Britaniju, zajedno s još par odreda koje su mogli transportirati iz Australije, u slučaju da Artur procijeni da je napokon došlo vrijeme najveće krize. Prvih je dva mjeseca sve bilo mirno a onda je došla vijest da je Knez Lazar pregazio Hrvatsku, Sloveniju i Austriju te da je na putu do Karla Velikog.

Zaplakao je tu večer, ne znajući da li je ona uspjela pobjeći. Razmišljao je zašto joj nikad nije rekao kako se osjeća. Sjetio se s tužnim smiješkom kako je dugo tražio rimu za njezino ime ali je uvijek imao j viška u riječima. Zaplakao je ponovo kada je shvatio da bi rima bila nevažna, da je važno bilo jedino da joj kaže kako se osjeća.

Ali nije imao puno vremena za razmišljanje. Istu je večer došla naredba da se kreće. Čini se da se Artur napokon pretvorio natrag u čovjeka i oslobodio Merlina iz stabla. I sad idu u uzaludnu borbu, ali jebiga, morali su probati, tako su im barem generali stalno govorili. Za slobodu. Zajebi slobodu kada je alternativa smrt. Ali sad je kasno.

Prvi je napad prošao katastrofalno. Dočekali su Artura, Merlina i par religioznih fanatika/domoljuba/pristaša u zasjedi, ali im meci po pretpostavi nisu ništa mogli. Jedino učinkovito oružje bio je svježe izronjeni Ekskalibur, koji nažalost nije bio na njihovoj strani. Do je on bježao prema transporterima, slušao je urlike odreda, popularno prozvanog meso za klanje, koji je osiguravao povlačenje.

Zatvorio je oči dok je kamion poskakivao preko rupa na poljskom putu. Pokušao je zamisliti njezino lice, ali prije nego što je uspio naslikati osmjeh do kraja, misli su mu odlutale na sparivanje večerašnjih vriskova s poznatim licima. Otvorio je oči, te promotrio apatičnu šačicu jada koji su bili zadnja šansa ovog otoka. Glasno se nasmijao uzludnosti, dok su ga suborci ignorirali zavaljeni u vlastite misli. Kada su napokon stigli, čekale su ih nove naredbe. Kretali su dalje za dva sata.

Završio je cigaretu, ustao te krenuo polako prema logoru. Tiho je opsovao svu svjetsku elitu u podzemnim skloništima dok je on krenuo poginuti za njihovu povlaštenu i bogatu spermu i jajašca. Ali sad to više nije bilo bitno, bilo je bitno samo da je H bomba jača od magije, ali nakon zadnjih pola godine sumnjao je u znanost te se nakon dugo vremena pomolio nekom nekom neodređenom bogu.

Poslovni dnevnik dana 26. rujna 2007. prilog Komunikacije, strane 7-9. Jedan očito veliki znalac moderne tehnologije i doajen hrvatskog novinarstva pod imenom Hrvoje Kranjčec piše članak pod nazivom “Laptopi za čvrste momke”. Čisto reda radi, članak je o tzv. rugged laptopima iliti o laptopima posebno napravljenim za rad u teškim uvjetima. Pa ajmo na posao.

Na stranu očiti seksizam u naslovu, koji mene osobno ne smeta, čovjek koristi fraze u sljedećem stilu “Rugged laptopi su tako napravljeni i dizajnirani da mogu funkcionirati i u najtežim vremenskim i prirodnim uvjetima…”. Osim očite laži, jerbo da mi je vidjet laptop na dnu Etne, ali ajmo ne cjepidlačiti, što su prirodni uvjeti u ovom kontekstu? Nedostatak svjetla?

Idemo malo dalje “Tako je primjerice MIL-STD 810F najnoviji standard, a koji znači da je model testiran na razne temperature i uvjete i tlak, kišu, vlagu, vlažnost, maglu, pijesak, prašinu, udarce i slične nepogode.” Ovo je točno prepisana rečenica, zbog koje bi romsko dijete koje hrvatski uči tek godinu dana, posumnjalo u pismenost autora Hrvoja Kranjčeca, urednika Maria Duspare, lektorice Brigite Baričević te lektora Zvonka Muže.

Ostatak teksta ima još par nebuloza, gluposti, ali glavni razlog za pisanje ovog teksta je sljedeći caption uz sliku. “MR-1 otporan je na udarce, prašinu, tekućine pa čak i na kemijska oružja poput nervnog plina”. Ma nije valjda majstore da je laptop otporan na nervni plin. Moj nerugged laptop star pet godina je otporan na nervni plin, dovraga UNIVAC je otporan na nervni plin, a brijem da si i ti.

Grunt, neke ljude treba ubiti čisto da gene pool očistimo.

Dan 1: Vidjel dva genijalna filma koja jednostavno moram podijeliti s vama.

http://www.youtube.com/watch?v=NVJYXzttmUI

http://yakovlevi.com/t_tasteless.html

Genijalno.

Dan 2: Vrhunac dana je bil poznati konobar i poezija Bore Leea.  Snimal mobitelom, valjda se kuzi neki kurac.

http://www.youtube.com/watch?v=1IKKlNhaj4Y

http://www.youtube.com/watch?v=lw95yyvpytE 

Ova je zadaćnica tihi bunt (ajde dobro, glasni) protiv glupih tema iz hrvatskog jezika. Kad ju sad vidim, vidim koji sam idiot bio i da se nisam promijenio niti malo, ali sam svjestan da sam idiot, pa je to valjda ok. Inače ovo je prijepis, original, zajedno s ilustracijama (da, imam ilustracije) se nalazi ovdje. Pokušal sam čim vjernije prepisati, sa svim pravopisnim greškama i komentarima profesorice. A sad priča…

3. školska zadaća (zadnja šk. zadaća koju trebam pisati)
16.4.2003.

Nijedna želja ne ostaje neostvarena (tzv. slobodna tema)

Dopustite da počnem s jednim zanimljivim detaljem iz svojeg jadnog i mizernog života. Ja sam rođen dvaputa. Možda sada mislite da sam lud, ali sve je živa istina. Ja vam nikad ne bih lagao, štoviše, nikada u životu nisam izgovorio nijednu laž. Ali vratimo se mi na temu. Rođen sam 16.5.1886. i 18.5.1886. Naime 18.5. me je majka u strašnim bolovima porodila, rađala je sama u kući, ali nakon poroda, tako barem ona priča, otpuzao sam natrag unutra.
Taj je događaj obilježio moj daljnji život. Uvijek sam imao želju da se vratim na jedino mjesto gdje sam se dobro osjećao. Moja je majka umrla ubrzo nakon tog događaja. Iamo sam relativno sretno djetinjstvo. Ali sam čitavo djetinjstvo proveo pod teškim teretom. Budući da sam bio malo retardiran nisam mogao upisati školu jer tada još nije bilo škola za takve kao što sam ja, pa me je baka upregnula u plug nakon što nam je umrla naša Barica, naša mala kravica.
Jedini koji me iskreno volio bio je moj djed. Svaku večer, nakon što bi baka zaspala, ušao bi u moju sobu i milovao me. Ja sam tu ljubav prenio svojoj jeci.
Moje je djetinjstvo naprasito prekinuto u trideset i drugoj godini kada mi je umro moj voljeni djed. Potresen tim događajem, odselio sam se u veliki grad, gdje sam našao svoju ljubav. Bila je to Đurđica. Ona me je voljela bez obzira na sve moje nedostatke. Zajedno smo dobila dva sina. Malog Mirka i velikog Nikolu.
Svoju sam ljubav prema svojoj djeci izražavao tajno jer sam smatrao da Đuka to ne bi razumjela. Ali su se moja djeca odlučila pohvaliti majci kako ih volim. Ona je bila uvrijeđena zato što više vole mene. Ona se razljutila i napala me nožem za vrijeme mojeg godišnjeg kupanja. Ja sam se brzo snašao i ugušio sam ju toaletnim papirom. Ne znam zašto, ali sam onda odlučio isto uraditi i svojoj djeci. Nakon što sam i njih ubio pružio sam im još jednom onu božansku ljubav.
Povukao sam se u osamu gdje sam uzgajao ovce, te sam pokao stario. Dana 18.05. 1985. u dobi od 99 godina sam umro. Prije smrti sam pročitao knjigu o reinkarnaciji i mogu vam kazati da je sve to istina. Rodio sam se ponovno u malom gradiću Varaždinu na istoku Europe pod imenom koje je fascinantno samo obrnuto čitanje mojeg starog. Mogao sam ponovno svojoj djeci pružiti Onu ljubav.

I to je bila moja želja prije smrti.
p.s. Isuse jesam bolestan!

Uz sve štovanje tvojih ideja i sve razumjevanje tvoje mašte, ova je zadačnica loša!
dovoljan (2)

Znaš li što je život? – Upitao je Jura svojeg nepoznatog druga. Neznanac je nastavio gledati u njega pijanim pogledom ali to Jura nije primijetio zbog svog pijanstva. Život je kad si živ! – promrmljao je Jura ponosan na sebe. Ajde marš doma Jura! – polomilo se iz grla krčmara, očito nervoznog zbog zadnjeg pijanca koji nikako da se makne sa šanka. – Još jedno? Imendan mi je. – pitao je Jura molećivim očicama. – Ne!
Polagano je, jako polagano ustao od šanka u derutnoj krčmi te zateturao prema vratima. Krčmar je pokupio njegovu čašu, te krenuo brisati ogledalo pokraj kojeg je Jura sjedio cijelu večer.

Napokon godišnji! – Promrmljao je dok je prolazio prstima veselo kroz svoju bradu. Anđeli su kružili oko njega postavljajući hipotetska pitanja. Sve će biti u redu. – Odgovorio je Bog, iako je više volio da ga se zove Stvoriteljem svega što postoji, najmirnijim tonom mogućim. A gdje Bog ide na godišnji? Pecati s Sotonom. Iako ovo nije sasvim točno, jer ide pecati sam sa sobom i sa Sotonom istovremeno. Glupo je kod beskonačnosti govoriti o ekstremima, postoji samo smjer gledanja, ali i ovako i onako je Bog/Lucifer samom sebi najbolje društvo.

Brownovsko je gibanje dovelo Juru do groblja. Prije nego što je uspio deducirati gdje je, mjehur mu je dao do znanja da je pun. Opazio je neki čempres te odlučio da mu je to cilj. Prtljao je po gumbima na hlačama kad su se od nikuda pojavile tri spodobe u crnim haljama. Da je Jura bio imalo prisebniji možda bi mu nešto u tome bilo čudno. To je jedina koju ste uspjeli nabaviti? – Upita ljutito prva spodoba. – A jebiga šefe – druga spodoba slegnula je ramenima – loša je ponuda zadnjih par godina. Jeste li barem sigurni da je djevica? – kaže prva nakon što je duboko udahnula. A ko bi to jebo? – dobaci treći, te se svi nasmijaše.
Pojavile su se još dvije spodobe, vodeći neku djevojku sa sobom, koju je bolje ne opisivati. Zavezale su ju za križ, te joj na brzinu, kao da se srame, prerezale grlo. Šef je skupljao krv dok su ostali pričali o vremenu, poslu te kako ih žene maltretiraju. Juru je toliko šokirao prizor ubojstva da je zaboravio da nije otkopčao hlače. Ali dok mu se mjehur ispraznio već je zaboravio što se dogodilo. Oteturao je do spodoba. E imate kaj za spiti? – bilo je što je mislio da je rekao, ali je ustvari rekao – Emat kajz spt?. Spodobe su prvo zbunjeno pogledale njega, zatim i sebe. Dok su bez riječi dogovarali da li da ga ubiju, ili samo onesvijeste, jedna je malena, debela spodoba izvukla plosku ispod svojeg skuta te mu pružila. Jura je otpio dobar gutljaj i vratio svojem novom prijatelju rakiju. Zahvalio se, te otišao tražiti bravu u koju ide ključ u njegovom džepu.

Prolazio je puteljkom koji vodi prema jezeru i na svakom koraku se divio samom sebi koliko je dobro stvorio ovaj kraj. Probio se do obale gdje je svjetlo plava voda lagano zapljuskivala sitne kamenčiće. U daljini, na drugoj strani obale vidjele su se planine, svaka u drugom tonu zelene boje. Izvadio je mali tronožac, crve i štap te sjeo, pjevušeći neku davno zaboravljenu pjesmu na sumeranskom. Uzeo je crva iz posude. Nasmiješio se svojoj sreći kada je primijetio da je mrtav. Nikakav problem, jedan dodir i crv se sretno počeo bacakati sve dok mu kroz tijelo nije prošla udica a oko njega voda.

Lijevo desno nigdje moga doma; Oj ulice, alaj si pijana. – Derao se Jura kad mu se desna noga odlučila postaviti ispred lijeve, te je pao koliko je dug. Nije niti bio svjestan svoje sreće, jer je na mjestu gdje mu je završila glava počinjala ogromna rupa iz koje se širio miris sumpora. Juru je sumpor podsjetio na loše vino koje je danas cijeli dan pio pa je njegov želudac odlučio da je dosta zajebancije i izbacio je svoj sadržaj ravno u rupu. Jura je nekako uspio ustati i ne pasti u rupu te je skrenuo prema prvim vratima koje je vidio.
Iz rupe odjednom iskoči ogromno pseto s tri glave, od kojih su na srednjoj visjeli špageti s mirisom vina. Osvrtao se nervozno tražeći tko je krivac za ovo, ali Jura je došao do nekih vrata. Gurnuo je ključ u njih, iskustvom starog pijanca pogodio je iz pete, pokušao ga okrenuti ali su se vrata sama otvorila bez imalo njegove zasluge.

Ptice su pjevale, sunce je grijalo i voda je bila mirna. Sve u svemu savršen dan za ribolov. Ali svejedno ništa nije grizlo. Mumljao si je u bradu – Koji im je kurac, ovdje ih barem ima hrpetina, zašto niti jedna ne grize. – ljutit što ga njegova kreacija nadmudruje. Dobit ćete vi za ovo. – mislio je, dok je razmišljao zašto je pastrve načinio toliko inteligentnima.

Kada je otvorio sobu, nalet adrenalina ga je privremeno otrijeznio. Vidio je bar s druge strane velike prostorije, zakunuo bi se veće nego cijela zgrada, i pohlepno krenuo prema njemu. Natočio si je čašicu prozirne tekućine, za koju je točno pretpostavio da je rakija, te se pijanstvo ponovo krenulo vraćati kada je bubrežna žlijezda zaključila da je njezin vlasnik našao alkohol i da nema potrebe za prevelikom sviješću. Nakon što je popio prvih par čašica primijetio je da ovdje ima žena.
Sjeo je do prve pokušavajući izmisliti ulet kompliciraniji od “Oš se jebat?”. Nakon desetak minuta rekao je – Oš se jebat?. Žena je samo nastavila gladiti malo prase koje je imala u krilu.
Druga je na isto pitanje samo zaplakala. Koji je kurac ženama? – mislio je dok je išao u muško društvo. Da ju je samo malo bolje pogledao, primijetio bi da je žena prepiljena na četiri djela. Prvi od glave do grudi, drugi od grudi do koljena, treći lijeva potkoljenica a četvrti desna potkoljenica.
Došao je do dvojice muškaraca koji su se nervozno osvrtali. Pitao ih je da li znaju da li ovdje ima neka žena koja bi se jebala. Oni su zbunjeno počešali svaki svoju glavu na kojoj je svaki imao po pola starog otrcanog šešira te odgovorili – Tko si ti?. Ispravno shvaćajući nešto nakon dugo vremena, zaključio je da bi bilo najbolje izgubiti se prije nego mu još netko postavi to pitanje. Pokupio je bocu, skrivajući je ispod kaputa, što je vidio jednom na Dnevniku.

Ljutito je otvarao svoju torbu, vadeći crveni štap. Da se netko potrudio pročitati što piše na štapu, vidio bi da piše trinitrotoulen. Izvadio je cigaretu u usta, zapalio štapin, pričekao par sekundi te bacio dinamit u jezero. Ja sam vas stvorio, ja ču vas i uništiti. – mislio je kada je mlaz vode poskočio prema gore, te je jedna riba zaplutala leđno. Zbunjeno je gledao kako samo jedna, cijelo jezero bi trebalo biti puno. Morati će ovo istražiti kad se vrati s godišnjeg, sada će radije prileći u ležaljku i pretvarati se da spava.

Jebali vas i Tito i sedam sekretara SKOJ-a !- ljutito je psovao Jura, dok je pljuvao bljutavu bijelu tekućinu iz usta, za koju bi da je prije tjedan dana prihvatio €20 od Tončija znao da je sperma. Polako se sjetio da se Jugoslavija raspala te je opsovao HDZ, SDP i Nacionalni park Plitvička jezera. Prošao je pokraj nekog parkića, te ugledao čudnu društvo. Dok je zgodna glumica polupjevala polurecitirala – Ljubav ne gleda očima, nego umom; I zato je krilati Kupid naslikan slijep. – on je umoran od duge šetnje legao pod prvo drvo koje je našao, iako to nije bilo drvo nego pramen njegove kose pred očima, te zaspao.

Kad se vratio u Srebrni grad, ljutito je zalupio vrata prijestolne dvorane psujući samog sebe. Kasno se sjetio da je prošle godine poglupio pastrve i da su kao rezultat skoro sve izginule u sudarima s obalom. A ništa, sljedeće Jurjevo će se sjetiti pobacati par pastrva u jezero prije nego krene pecati. Zadovoljno je pogledao na svijet i vidio da je još uvijek tu, te da se ništa strašno nije dogodilo makar ga nije bilo cijeli dan. Dobro je on to stvorio.

Probudio se s glavom u kojoj je bubnjarski ansambl grandiozno finiširao skladbu. Oteturao je do kupaonice, zadovoljno primijetivši da je u dobrom stanu. Uzeo je britvicu da se obrije, ali se je sjetio da bi se za to trebao prvo otuširati a bilo je hladno. Posegnuo je rukom prema aftershaveu, otvorio ga i potegnuo dobar gutljaj. Zbunjeno je pogledao u bočicu, vidio da piše “Alcohol free” te ju s gađenjem bacio u kantu. Vratio se u spavaču, dnevnu sobu, kuhinju, točnije jedinu sobu osim kupaonice u stanu i zapazio da je krevet prazan. Možda i bolje tako nego da opet završi s Eržikom. Razmišljao je kako je uspio doći kući noćas. Odlučio je da je vjerojatno bolje ne razmišljati o tome, obukao kaput te krenuo polako u krčmu.

Kak sam zaokupljen poslom, spavanjem i ženama nestignem ništa novo napisati. Pa evo malo reciklaže. Napisano u srednjoj dakle prije više od četiri godine, neke čak prije osam. Tadaaaaaam. Pjesme by GroThar. Patetiko ubij me.

It

It is coming, It is coming, It is here
I can hear Its breathing, heavy breathing
I know It can feel and even smell my fear
to capture my soul It is coming
and I am aware of what follows
terrible, horrible never-ending pain.
It is going to walk me to the gallows
my body and my mind It is going to gain
I can see Its face, which I can not describe
It reached for me, and I am….

Wall

On my birth I was thrown in the mud,
The dark shadow of raven covered me.
And I have sworn it will end in blood.
I could not think and I could not see.
Now I’m dead on the wall of shame,
I was killed by my own flame.

Night and Day

And again the sun rises,
Night is feading away.
Day of happiness my come,
Releasing me from the pain.
Every day is a new hope,
And the night comes again.